Naselja općine Generalski Stol

Ovo područje je bilo naseljeno još u željeznom dobu i to Japodima, čija se kultura tumula razvijala od VIII. do II. stoljeća prije Krista. To znamo po tome jer je u Dugoj Gori otkriveno nalazište tumula. U I. stoljeću prije Krista ovaj kraj osvajaju Rimljani i Japodi ulaze u sklop rimske provincije Ilirik. U centru Generalskog Stola nalaze se rimski ostaci - stepenice i dva kamena stupa (donji dijelovi), te sunčani sat. Rimljani su za vrijeme svoje vladavine sagradili važnu cestu koja je povezivala Senj i Sisak. Pretpostavlja se da su kršćanstvo na ovim prostorima implementirali rimski robovi koji su se slijedeći svoje gospodare zadržavali oko toplih izvora, konkretno danas poznatih toplica u Lešću. Tragovi rimskih starina su pronađeni na Čatrnji kod Lešća. Mjesto se zove Gradišće, a po predaji tu je stajao grad Levund koji je uz modruški grad zvan Širan bio najveći u kraju među Kupom i Kapelom. U Gradišću je pronađen starinski novac, komadi obrađenog željeza, ruče (ručke) kotlova i drugih posuda, cigle i drugi predmeti. Rimski novac je pronađen na više mjesta kod Lešća i sela Radočaji. U radočajima je pronađen i oveći zlatni prsten s emajlom. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. rimska naselja su spaljena i opustošena. U ranom srednjem vijeku ovi prostori su na udaru mnogih osvajača, Gota, Langobarda i Huna. Doseljenjem Slavena i Avara oko 600. godine počinje povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima. U vrijeme nastanka prvih država ovo područje se nalazi na razmeđu između Dalmatinske i Panonske Hrvatske, podno Gvozda - planinskog lanca Velike i Male Kapele koji je dijelio ove dvije države. U XI. stoljeću (1094.) osnovana je Zagrebačka biskupija kojoj je pripadao Generalski Stol. Na početku sela Katići, tzv. "crikvišće", bio je grad Janjić koji spominje i Radoslav Lopašić u svojoj knjizi "Urbar grada Bosiljeva". U srednjem vijeku je tu bila crkva, o čemu svjedoče obrađeni kameni i pronađeni kalež (to su jedini ostaci jer su crkvu srušili Turci oko 1683. godine). Ne tako davno još se moglo primjetiti ruševine crkve. Stariji naziv za područje koje obuhvaća Generalski Stol je Lipovac i pod tim se nazivom spominje još u srednjem vijeku, o čemu svjedoči karta iz XV. stoljeća. O tome svjedoči R. Lopašić u svojoj knjizi ("Urbar grada Bosiljeva"): "Sam pak Generalski Stol (Lipovac) bio je u obsegu gospodštine Skradske, te je pripadao ujedno sa župnimi mjesti Lešćem (Tolići) i Lipom Zagrebačkoj biskupiji i županiji." Sela koja obuhvaća današnja župa Lešće na Dobri, a i nešto šire, u "Bosiljevačkom urbaru" (iz 1650. godine) nazivaju se Ilišnjaci. Naziv dolazi od riječi iliš ili jeliš, a to je jedna vrsta feudalnog davanja koju su kmetovi sa tog područja morali davati svom gospodaru. Moguće je da otuda dolazi i sam naziv Lešće (Mijo Jambrešić, a prema R. Lopašiću). Ovaj naš lijepi kraj je kroz povijest puno puta bio područje ratnih sukoba pa se u više navrata mijenjala teritorijalna podjela i pripadnost. 1408. prvi puta prodiru Turci i pustoše sve do Metlike, a nakon 1463. (pada Bosne) napadi su pojačani da bi se početkom XVI. stoljeća pretvorili u sustavnu pljačku. Ovo područje je najjače stradalo jer se nalazilo na važnom pravcu prema ostatku Europe. Krajem XVI. stoljeća osnovana je Hrvatska krajina u svrhu obrane, sa sjedištem u Karlovcu (Karlovački generalat). Do turskih provala granice Bosiljevačkog vlastelinstva, kojem je pripadalo i Lešće, bile su ujedno međa između Zagrebačke županije i biskupije i Modruške županije i biskupije. Staro Bosiljevačko vlastelinstvo nije se prije turske provale prostiralo preko Dobre i potoka Bistraca, već je zemlja preko tih voda pripadala starim Frankopanskim gradovima Skradu i Vitunju. Knez Nikola Frankopan, ban hrvatski, koji je 1609. postao gospodarem Bosiljeva je nastojao sačuvati nešto od tih gradova za svoju obitelj. Međa na strani prema Kupi i Severinu nije ni danas promijenjena, no kasnije gospoštiji Bosiljevačkoj pripojena mjesta Ponikve, Otok (Suglice, negdje Zgulice), Grabrik i kraj preko Dobre oko Dubrave, sve do Generalskog Stola (nekadašnjeg grada Janjića) pripala su Modruškoj županiji, u političkom, feudalnom i crkvenom pogledu. Mjesto Lešće protezalo se od Trošmarije (Ribnjaka) do Radočaja (Srakoči). U srednjem je vijeku zacijelo postojala župa, ali se zvala nekim drugim imenom. Stariji od Lešća su nazivi Erdej, Grabrk, Umol i neki drugi. Stanovništvo na ovom području nije autohtono jer su Turci u više navrata spalili i odveli u ropstvo gotovo čitava sela (prema R. Lopašiću, "Modruški urbari"). Opustošena sela su naseljena bjeguncima iz raznih krajeva u koje su Turci provalili, o čemu i danas svjedoče prezimena: Bosanci, Bišćani, Klokočki, Vitunjski, Blagajci. Nikola je provodio naseljavanje pustih krajeva. Preko rijeke Dobre prema Ogulinu je u Dubravama, Ponikvama i oko Trošmarije nastanio Vlahe i učinio ih slobodnjacima (davali su male daće i imali su dužnost "vojevanja"). U Bosiljevo je privukao vlaške naseljenike iz Vitunja. Postoje podaci da je selo Tomašići naseljeno ljudima iz okolice Barilovića, uz rijeku Koranu (o tome je pisao i R. Lopašić). Tamo su još u XVII. stoljeću plemići Tomašići držali grad Belaj. Godine 1657. knez Juraj Frankopan je oslobodio Tomašćance od kmetskih dužnosti. Nikola je umro 1647. i sva svoja hrvatska imanja je ostavio bratu Vuku Krsti, karlovačkom generalu, i njegovim sinovima: Gašparu (ogulinskom kapetanu), Jurju (namjesnom generalu u Karlovcu) i Franji Krsti koji su zaredali kao gospodari Bosiljeva. Nakon što je otkrivena Zrinsko-Frankopanska urota, 1671. su u beču pogubljeni Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan, a njihovi posjedi u Hrvatskoj su opljačkani i zaplijenjeni u korist dvora. Bosiljevo je zapalo Karlovačku soldatesku, a poslije kraljevsku komoru. Karlovački general grof Josip Ivan Herberstein, zakleti neprijatelj Zrinskih i Frankopana, nastojao je iz petnjih žila pripojiti Bosiljevo Vojnoj Krajini, ali ono je 1683. pripalo banu Nikoli Erdedu za odštetu raznih tražbina. Doduše, i on je bio protivnik Zrinskih i Frankopana, ali je bio čestit čovjek i rodoljub koji je puno pomogao da u tim burnim vremenima Hrvatska nije sasvim nestala. Herberstein je činio sve moguće kako bi spriječio prodaju Bosiljeva banu Erdedu, ali u tome nije uspio. Ipak se i dalje borio da se sela preko Dobre, Erdelj i Dubrava, te Ponikve i Vitunj odcijepe od Bosiljeva i pripojeVojnoj Krajini. U tome je i uspio te su ti krajevi spojeni s Ogulinskom krajinom. Vojna krajina je prestala postojati tek 1881. kada je car Franjo Josip proglasio njeno stavljanje pod hrvatsku upravu. No ratovanja i politička previranja nisu bili jedino zlo koje je utjecalo na demografsku sliku našeg kraja. Od kada je počelo naseljavanje Amerike (Sjeverne i Južne) i Australije, Hrvati iz našeg kraja su se počeli iseljavati. Sigurne podatke o tome imamo iz 1820. godine jer su svećenicima u našim župama dolazile obavijesti iz stranih zemalja o ljudima koji su se tamo nastanili, a koji su se odselili iz župe. Najveći val iseljenika bio je poslije II. svjetskog rata kada su ljudi bježali zbog režima i straha od odmazde. To je i doba mraka za župu Lešće jer od 1942. do 1960. nije bilo svećenika (18 godina), a "vrijedni" ljudi su devastirali crkvu i planirali prenamjenu crkve u konjušnicu. One koje nisu odnijeli ratovi otjerala je neimaština i siromaštvo. Velik broj ljudi koji su se uputili na rad u inozemstvo kako bi pružili bolji život svojojim obiteljima, tamo su ostali trajno. Ali iako su ti ljudi daleko odavde, njihovo srce je ostalo tu i kuca za Hrvatsku.