Maleno mjesto
smješeno tik uz rijeku Mrežnicu, sa malobrojnim žiteljima,
godinama prkosi, ali se ponosno nosi sa svojim (ne)zgodnim
položajem i borbom s prelaskom skelom preko rijeke Mrežnice.
Zorno i vjerno opisan je svakodnevni život, trud, volja
i muka kroz pero dječje ruke u članku učenice Ružice
Benić objavljenom u školskom listu "Lipovac"
Osnovne škole Generalski Stol, koji imate priliku pročitati
u nastavku...
Od kuće do škole
Živim u Jankovom Selištu, malom zaseoku kraj rijeke
Mrežnice. Udaljeno je od škole pa mi treba dosta vremena
za putovanje. Budim se rano, kad prve jutarnje zrake
padaju na šumu i selo ispod nje.Sestra i ja se spremimo,
pričekamo svoje dvije prijateljice, s kojima dijelimo
dobro i zlo na putu do škole. Spuštamo se tada niz brdo
i kamenitim i blatnjavim putem kojim goveda idu na pojilo,
do rijeke Mrežnice. Tu nas čeka drveni čamac, vezan
za čeličnu žicu koja spaja obale. Čamac služi za prijelaz
preko rijeke. Njime se mi djeca svaki dan vozimo. Uđemo
u njega,počnemo vući žicu za koju je on vezan i on krene
prema drugoj obali. Osjećamo se kao da plutamo. Kad
je lijepo vrijeme, lako prelazimo preko rijeke. Tada
moje prijateljice i ja uživamo u vožnji promatrajući
predivan krajolik oko Mrežnice, bistru vodu i živahne
ribice u njoj. Slušamo šum slapova i cvrkut ptičica.
Razmišljam tada kako priroda ima najlijepše boje, divne
melodije i opijajuće mirise. Zima nam donosi velike
nevolje. Žica se smrzne, pa teško vučemo, a i ruke nas
zebu. Dogodi se da se sve zaledi, žica padne u vodu
pa tada nema prijelaza.Teško nam je i kad rijeka nabuja.
Izlije se po rijeci, potopi naš čamac i on tako leži
dok voda ponovno ne padne, dok se ne povuče u svoje
korito. Čamac tada ostane pun blata i vode. Naši ga
roditelji očiste i osposobe za ponovnu plovidbu i mi
opet krećemo preko rijeke. Mnoga djeca takvo što neće
ni vidjeti, a kamo li svaki dan tako putovati. Koliko
god nam je to putovanje teško, toliko uživamo ljeti
kad se kupamo i skačemo iz našeg čamca u vodu. Prisjećamo
se često toga u našim trenucima. Time naše putovanje
nije završeno. Još me čeka pješačenje uzbrdo do željezničke
postaje, vožnja vlakom, odlazak do škole, pa istim putem
natrag. Ružica Benić (Školski list, Lipovac, OŠ Generalski
Stol). |